Skip to content

U prolazu

U toj prostoriji,

punoj dima, zajedljivosti,

kao i praznoglavih individua, 

gde je vetar proticao neometano,

jer nije postojala jedna zdrava moždana ćelija,

koja bi ga sprečila u tom naumu,

njegova i moja prošlost su se prepoznale.

Našle su zajedničku temu,

iako ništa drugo zajedničko nisu imale.

Njih dve su telepatski ćaskale. 

Uglavnom o traumama i zajedničkim

psihičkim poremećajima. 

Nas dvoje nismo verbalno komunicirali,

ali smo se nekako kapirali.

I znao je šta mislim,

iako nisam izgovorila naglas.

I znala sam šta misli,

iako nije izgovorio naglas.

A mislili smo na isto.

I to “isto” se jedno veče desilo. 

Ja sam bila opuštena nakon toga, 

trudeći se da se ponašam spontano. 

On je bio seronja i danima sa mnom

nije razgovarao. 

Bez objašnjenja ikakvog. 

Bila sam zatečena, priznajem

ali sam njegovo ponašanje reflektovala. 

Zatim jednog dana, ničim izazvan, 

pokušavao je da započne razgovor.

U više navrata. 

Činilo se, krišom.

Meni je to tako delovalo.

Da sam bila u pravu

govori činjenica da sam se saplela

o povodac na kom je bio.

I fino sam se ozledila, biću iskrena.

Fino je i zabolelo.

Dezinfikovala sam ranu.

Iznutra.

Četiri radna dana su bila dovoljna

da ne ostane ni ožiljak.

Nekako spontano,

verujem iz predostrožnosti,

ili pak zato što je počeo da mi se gadi, 

počela sam ga izbegavati.

I to je jedino što je uspeo primetiti.

Nikada nije pitao koji je razlog.

Pretpostavljam da je već slutio.

U trenucima kada je sumnjao u svoje slutnje, 

činio je trivijalne stvari kako bi me povredio.

Nekada mu je polazilo za rukom,

a ja sam fejkovala da sve je kul.

Sve dok jednog dana zaista nije bilo. 

Od tog dana ga nisam pogledala. 

Ne zato što imam potrebu da mu kažem 

kako sam se osećala, 

jer verujem da je on toga svestan, 

Već zato što sam jedino imala

izuzetno jak nagon za povraćanjem.

 

Videli smo se nedavno. 

Slučajno. 

On je učinio da tako izgleda. 

Kao se prijatno iznenadio. 

Ja nisam. 

Videla sam da ga grize savest. 

Šteta što mi to ništa ne znači. 

Izgovorila sam neku laž, tipa:

 

Moram da idem, kasno je. 

 

Kao da sam vremenski ograničena,

pa moram što pre da stignem u stan, 

koji svakako zjapi prazan. 

Znao je da lažem. 

Stoga je slagao i on:

 

Vidimo se sutra. Laku noć 

 

Published inBlogEssaysPhotographyPoetry

Be First to Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Zabranjeno je neovlašćeno kopiranje ili korišćenje bilo kog dela ovog web sajta bez prethodnog kontaktiranja vlasnika.
Sva prava zadržana © Tidžasplace 2017
Prilagodio: PRIME marketing
Warning: A non-numeric value encountered in /home/httpd/vhosts/mi-marketing.ch/tidzasplace.rs/wp-content/plugins/ultimate-social-media-icons/libs/controllers/sfsi_frontpopUp.php on line 63